Povodom Dječjeg tjedna

LJUBAV DJECI PRIJE SVEGA

Tog petka 2.9. razmišljajući kako usrećiti Breskvice za Dan djeteta dođem do zaključka kako uvijek djeca rade nešto za nekoga: za mame, za tate, za obitelj i kako je vrijeme da netko nešto napravi za njih. Predložim roditeljima da preko vikenda u tajnosti napišu pisamce ljubavi za svoju Breskvicu, da imenuju dijete i da se na kraju potpišu. Kao i obično roditelji su prihvatili ideju i ispunili „zadatak“. U ponedjeljak 5.10. u Breskvice je u tajnosti pristiglo 31 pismo ljubavi. U jutarnjim satima djeca su izradila dva velika srca bez puno pitanja, nakon kretanja uz glazbu, posjedali smo u krug i započeli razgovor o jednoj kartonskoj kutiji: kakva je, od čega je, što bi u njoj moglo biti. Djeca su rekla da bi u njoj nakon protresanja moglo biti lišće, neki papiri, žirevi.. .Kada sam ih upitala da li bi ljubav stala u takvu kutijicu neki su kimali glavom pozitivno a neki tako-tako. Rekli su da ljubav može biti u zagrljaju, poljupcu, kad nekome nešto lijepo nacrtaš ili napišeš. Nakon toga sam im objasnila da je Dan djeteta i da su njihovi roditelji za njih pripremili jedno iznenjađenje – punu kutiju ljubavi. U sobi je bila potpuna tišina samo su se međusobno pogledavali. Započeli smo izvlačenje i čitanje pisama. Pročitala sam ih svih 31 i za to vrijeme je u sobi bio muk. Jedino su lica djece izražavala osjećaje: sreće, topline, nježnosti, poneko čuđenje, nekad kao da im je neobično prihvatiti sve to lijepo, poneki širom otvorenih očiju i duše. Kad sam završila svako dijete je uzelo svoje pisamce. Neki su se samo smiješili, neki su ga prislonili uz srce a neki su ga prislanjali uz obraze kao da žele dodirnuti te lijepe riječi i poljupce koje pisma sadrže. Po dogovoru smo pisamca malo obrezali od suviška papira i zajedno ih zalijepili na ona srca od prije. Bilo je tu pisama u stihovima, pisama braće braći, pisama baka i djedova, želja i čestitaka svim Breskvicama za njihov dan, Dan djeteta, priznanja roditelja da i oni nisu savršeni kao ni djeca no bez obzira kakvi su ponekad i jedni i drugi svi su naglasili da to ne umanjuje ljubav jednih za druge. Ja sam se osobno za vrijeme čitanja pisama nosila i sa emocijama roditelja i sa emocijama djece ali i sa svojim emocijama što je za vrijeme čitanja ponekih pisama izazivalo „knedlu“ u grlu od pozitivnih emocija. Bio je to jedan od onih posebnijih dana u Breskvicama u kojima smo svi iskazali onu povezanost, međusobnu podršku i ljubav prije svega a osobito prema djeci.

ODGOJITELJICA:

Smiljana Popović